30/09/2020

Moje Dijete

Časopis za roditelje

Četiri savjeta, koje dobijaju roditelji kao dobronamjerne, a u stvari su štetni

Da li ste vi često, kao novopečeni roditelji, dobijali razne savjete kako da reagujete u određenim situacijama sa bebama, pa ste u nedostatku znanja i iskustva i povjerovali pa to i primijenili, a niste ni svjesni da ste napravili štetu svom djetetu. Pedagog  Svjetalna Cakić vam u ovom tekstu donosi četiri najčešće zablude, odnosno savjeta koja se dijele skoro svim roditeljima, a koji, osim na fizičko, utiče  na emocionalno stanje vašeg djeteta, razvoj i vaspitanje.

Piše: Svjetlana Cakić, stručni saradnik-pedagog u Centru za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka

Često „novopečeni“ roditelji, zbog nedostatka informisanosti i pod pritiscima zabrinute okoline, zanemaruju svoje instinktivne reakcije i rade određene stvari sa svojom djecom,  koje mogu da se negativno odraze na neke aspekte njihovog razvoja.  Sigurna sam da su svi roditelji u prvoj godini života njihovog djeteta čuli milion savjeta kako da reaguju u određenim situacijama. Iako dobronamjerni, često u svojoj pozadini nose nešto što može negativno uticati na dječiji razvoj.  Ovdje smo izdvojili četiri najčešća savjeta, te obrazloženja zbog čega ti savjeti i nisu tako dobri:

  1. Nemoj ga dizati čim zaplače, naviknuće se na ruke!
  2. Plač je osnovno sredstvo komunikacije male bebe kojim ona iskazuje svoje potrebe. Ona za iskazivanje potreba ima samo plač, a roditelji urođen osjećaj da reaguju na njene potrebe. Kada beba zaplače, instinktivna reakcija roditelja je da uzmu dijete i provjere šta to beba „traži“. Ipak, nerijetko se dešava da je beba i sita i čista i „nema razloga da plače“. Tada se najčešće nađe neko, ko roditeljima kaže „pusti ga neka malo plače, naviknućeš ga na ruke“. Taj savjet, iako dobronamjeran, potpuno je pogrešan. Kada beba zaplače, a vi svaki put odreagujete, jedino na šta možete da je naučite jeste da ste tu za njih, da su sigurni i da imaju nekoga ko reaguje na njihove potrebe. Tek kada se beba osjeća sigurno, ona može da raste u osobu koja će moći da zadovoljava svoje „više“ potrebe, odnosno da razvija kvalitetne odnose sa drugim ljudima, vjeruje u ljude i vjeruje u sebe. Bebe ne mogu biti razmažene i  nemaju sposobnost manipulacije. To su stvari koje se iskazuju tek kasnije. Bebe nemaju sposobnost manipulacije, ali imaju itekako sposobnost adaptacije. Puštanjem djeteta da plače ukoliko je sito i čisto, veoma brzo je naučimo da više ne plače u takvim situacijama, da ne traži „na ruke“. I tada „dobronamjerni savjetodavci“ kažu: „Eto vidiš“. Ali šta svoju bebu još naučimo? Naučimo je da ne treba da traži bliskost i sigurnost jer je neće dobiti ma koliko se trudila, naučimo je da ne vjeruje drugim ljudima, jer kada su joj trebali nisu joj pomogli. Naučimo je da ne treba da vjeruje u svoje sposobnosti, jer ako nije uspjela da „izbori svoje potrebe“ neće moći ni bilo šta drugo. Naučimo je da ne vjeruje u sebe, jer nije vrijedna čak ni pažnje svojih roditelja.
  • Nemoj ga na pod, tvrdo mu je!
  • U prvoj godini života, djeca usvajaju nove vještine brzinom koja se nikada neće ponoviti u njihovom daljem razvoju. Najvidljivije promjene su one u motoričkom razvoju, od bebice koja ne može samostalno da drži glavu kroz godinu dana razvije se malo biće koje samostalno istražuje prostor oko sebe. Sve motoričke promjene, prate i psihološke, koje iako su manje vidljive, tijesno su vezane. Da bi uspjelo da se kreće prostorom i istražuje, dijete mora da jača tzv.“antigravitacione mišiće“ za koje nema boljeg mjesta, od tvrde podloge. Koliko će dete imati razvijenu krupnu motoriku, odnosno kako će danas sutra da trči, igra lopte sa drugarima, penje se na drvo i slično, koliko će se razviti mišići, direktno zavisi od vremena koje je kao beba od prvih dana života pa sve do prohodavanja provelo upravo na tvrdoj podlozi. O značaju provođenja vremena na tvrdoj podlozi  za motorički razvoj, sigurno će mnogo više reći fizijatri i fizioterapeuti. Ono što ja želim da naglasim kao bitno za druge aspekte dječijeg razvoja(intelektualni, emocionalni i socijani) jeste „početna prednost“ koju djetetu dajemo omogućavajući mu od prvih dana da boravi „na tvrdom“. Što prije dijete uvježba svoje tijelo da se kreće, prije će imati mogućnost da dobije veći broj podražaja iz okoline koji će mu dalje omogućiti intenzivniji intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj. Motorički spretnija djeca lakše mogu da ostvare svoje zamisli, sigurnija su u sebe, odnosno imaju više samopouzdanja i samim tim grade bolje socijalne odnose.
  • Ima šest mjeseci? Sad može da sjedi, a uskoro ga i u hodalicu!
  • Ovo je jedan od najčešćih savjeta, koji veliki broj ljudi prati i pored svih istraživanja i dokaza da dijete ne treba ništa učiti na silu, već mu samo stvoriti uslove da to samo nauči. O potencijalnoj fizičkoj štetnosti stavljanja djeteta u položaje koje samo nije savladalo, ne želim da govorim, svako ko želi može pronaći niz obrazloženja zašto je to rizično i koje sve razvojne probleme može da prouzrokuje. Ono o čemu ja želim da govorim jesu pedagoški aspekti postavljanja djeteta u položaj za koji još uvijek nije spremno. Nekom će zvučati nepovezano i smiješno moja tvrdnja da preranim posjedanjem djeteta te stavljanjem u hodalicu ugrožavamo intelektualni i emocionalni razvoj djeteta. Ipak, pokušaću da pronađem vezu. Kada posjednemo dijete, koje još uvijek nema dovoljno jake mišiće da drži tijelo uspravno, ono svu svoju pažnju i napor usmjerava da održi tijelo u uspravnom položaju i to pod najgorom motivacijom za učenje, pod strahom, strahom da će pasti. Dok mi mislimo da „učimo dijete da sjedi“ mi mu zapravo blokiramo mogućnost da nauči sve druge stvari koje bi naučilo da se ne susreće sa tim istim strahom. Da bi sjelo samostalno, dijete mora proći niz isprobavanja različitih položaja, niz neuspjelih pokušaja da bi  na kraju napokon dobilo novu perspektivu. Puštajući ga da pokušava, dijete jača svoju volju i upornost, a na kraju za sav trud biva nagrađeno osjećajem zadovoljstva zbog novog postignuća.  U toku svih pokušaja da promjene svoju, do tada ležeću“ perspektivu, djeca uče i da zaštite sama sebe od potencijalnog pada, odnosno razvijaju tzv „odbrambene mehanizme“. Djeca koja nisu imala priliku da padnu, nisu imala priliku ni da se zaštite. Ovo postaje posebno očigledno kod djece koja su koristila hodalicu. Najčešće ta djeca uopšte ne znaju da padnu, jer su stalno imali lažni osjećaj sigurnosti. Djeca koja ne znaju da padnu, sklonija su povredama a vremenom i sama postaju svjesna toga. Strah od potencijalne povrede ih sputava da probaju mnoge stvari, te izbjegavanje vremenom postaje njihov obrazac ponašanja. Sigruno je da postoje i djeca koja nauče da padaju, bez obzira na posjedanje i hodalicu, ali moramo biti svjesni da su to učila naknadno.
  • Pusti mu ovu pjesmicu na youtube, ona je edukativna za bebe
  • Kako se nalazimo u eri pametnih telefona i raznih multimedijalnih sadžaja, često čujemo pusti mu ovaj crtani/video/pjesmicu ona ne šteti, edukativna je. Ovaj savjet ću uvijek najoštrije osuditi. Bez okolišanja – za male bebe ne postoje edukativni multimedijalni sadržaji. Odgovorno tvrdim da niz problema u razvoju djece potiče od preranog i prekomjernog izlaganja djeteta ekranu. Nema tu veze kakve stvari puštate Vašem djetetu, ono ne registruje ekran kao mi, već kao niz svjetlosnih i zvučnih senzacija koje opterećuju dječiji mozak tako što ga pretjerano stimulišu, a dijete ne može da obradi sve ove podražaje. Dijete u tom trenutku pokušava da svoj mozak „podesi“ na odgovarajuću brzinu kako bi pratilo niz slika koje se smjenjuju. Na taj način remeti frekvenciju na kojoj mozak radi i u budućnosti najbolje sto možete da očekujete je dijete kome je sve dosadno i „presporo“. Da ne pričamo o tome sta sve „odumire“ u mozgu dok dijete „miruje“ umjesto da se okreće, guče, smješka itd. Vaše dijete uči kroz interakciju da ostvaruju kontakt, gledaju u oči, te da njihovo djelovanje izaziva reakciju kod drugih ljudi. Npr. kada se nasmiju majci, majka se nasmiješi njima i oni uče da „komuniciraju“. Dok gledaju crtiće, gledaju bezizražajne junake, kojima se nasmiju ali oni ne odgovaraju na njihov osmjeh, odnosno bebino djelovanje ne izaziva reakciju. U buducnosti ih to uči da nema interakcije i dobijate niz savršeno zdrave djece koja pokazuju simptome slicne onima koje imaju djeca iz spektra autizma. Slušajući glasove na stranom jeziku, reproduktivno usvajaju strani jezik, a pri tom nisu savladali ni maternji. I dok se bake i deke hvale kako dijete „razgovara na engleskom“, nisu ni svjesni da je to daleko od razgovora, već samo reprodukcija stranih riječi, bez funkcije razmjene informacija i ostvarivanja interakcije. Još jedna stvar koja djecu vodi u „osamu“.

Zato drage majke, stavite dijete još od najranijih dana ispred sebe i pričajte mu. Svaki put dok vas gleda recitujte, pjevajte, pričajte priče. Kada skrene pogled Vi stanite. Kada opet pogleda u Vas, nasmješite se i nastavite i tako im dajte „nagradu“ Vašim osmjehom, jer gledaju u Vas. Na taj nacin im vježbate pažnju koja ce danas-sutra značiti mnogo u njihovom razvoju, ali i u akademskim postignućima. Spustite bebu na čvrstu podlogu kako bi vježbalo svoje mišiće, stavite mu zanimljivu igračku tik na dohvat ruke, ali opet malo dalje tek toliko da mora da se potrudi da je dohvati. Nađite šerpe, lonce, plastične kutije i jednu običnu kašiku i lupkajte upoznajući ih sa različitim zvukovima. Dajte im u ruke tkanine različite teksture kako bi vježbali svoja čula. Pustite ih da zvaću razne predmete. Pjevajte im, pričajte im. Zavežite iznad njih različite igračke koje mogu da lupkaju i da se protežu da ih dohvate. Napravite im narukvicu koja zvečka kada pokreću ručice. Sve oko nas služi kao sredstvo za igranje, samo budite kreativni.

Društvene mreže