Veliki broj zaoposlenih roditelja umjesto vrtića bira tetu, da čuva njihovu djecu kada oni moraju na posao, pogotovo za baš malu djecu koja teško podnose kolektiv, zbog imuniteta.
Kako izabrati pravu osobu, kojoj ćete ukazati svoje beskrajno povjerenje, ostavljajući dijete na čuvanje, dilema i strah je mnogih roditelja.
Evo nekoliko činjenica koje iskusni roditelji navode da, između ostalog, treba uraditi kako bismo bili sigurni da dijete ostavljamo u sigurne ruke:
-Prvenstveno šta možete da uradite jeste da se raspitate kod bivših poslodavaca gdje je osoba, koju ćete angažovati, radila, bilo da je riječ o porodici gdje je ranije čuvala djecu ili zvaničnom poslu.
-Iznenaditi nekada dolaskom kući u vrijeme kada vas ne očekuje
-Reći komšijama od povjerenja ili bliskom rođacima, ako ih imate u blizini, da nekada obrate pažnju na ponašanje tete prema djetetu kada ih vide vani.
Šta je važno znati prilikom odabira tete, u daljem tekstu će vam detaljno objasniti psiholog Marko Kotur.
Još je Frojd prije više od jednog vijeka rekao: „Dijete je otac čovjeka“. Sve relevantne, savremene teorije koje se bave razvojem čovjeka saglasne su sa ovim, a sve su to potvrdila mnogobrojna empirijska istraživanja. U prvih šest godina se postavljaju temelji buduće odrasle ličnosti. Ako je temelj dobar, lako je graditi i zidati na njemu. Ako je loš… e onda je problem. Prvih šest godina su period najburnijeg i najdrastičnijeg razvoja čovjeka. Uporedite novorođenče i dijete od šest godina i dijete od šest i dvanaest godina. Razlika između novorođenčeta i dijeteta od šest godina je ogromna, dok između djeteta od šest i dvanaest godina razlika jeste očigledna ali ne toliko drastična. Zato je ovaj period jako bitan i zato bi trebalo voditi računa (roditelji) ko sve učestvuje u odrastanju i vaspitavanju djece. Međutim, u današnje vrijeme ubrzanog života punog obaveza, oba roditelja su prinuđena da rade kako bi obezbjedila egzistenciju porodice. Porodiljsko odsustvo je zakonski regulisano, iznosi godinu dana, izuzetno godinu ipo u slučaju trećeg (ili više) djeteta i kod nas je u velikom slučaju i dalje majka ta koja koristi to pravo. Šta poslije toga? S obzirom da je starosni uslov za ostvarivanje penzije u Republici Srpskoj 65 godina starosti, to mnoge bake i dede isključuje kao opciju. Postoje predškolske ustanove, ali kapaciteti za smještaj djece su, manje-više u svim lokalnim zajednicama Republike Srpske limitirani. Ukoliko obje opcije otpadnu, za neke roditelje je rješenje pronalazak bejbisiterke i tu dolazimo do pitanja kako izabrati odgovarajuću osobu za to.
Prvo i osnovno je povjerenje. Kao i u svemu u životu, ako nema povjerenja, logično da roditelji ne bi trebali da izaberu tu osobu. Međutim, povjerenje se stiče i teško da se može na prvu za nekoga reći da je osoba od povjerenja. Svakako da preporuka o prethodnim poslovima tog ili sličnog karaktera ne može biti na odmet. Međutim ono što je svakako preporuka je itervju kako bi roditelji u razgovoru sa potencijalnim kandidatima utvrdili stavove i osobine ličnosti koje bi bile adekvatne za tako delikatan posao. Ne odogovaraju svakome svačiji stavovi i osobine ličnosti, ali mogli bi navesti neke koje su ipak neophodne za posao bejbisitera. Prije svega insentiva. Svi mi radimo za platu i to nam je jedna od najvećih motivacija, jer, na kraju krajeva, novac nam omogućava egzistenciju. Ali novac ne može da bude jedina motivacija. Ukoliko nema ljubavi prema onome što radimo, posao se otaljava (narodski rečeno) i, bez obzira na količinu novca, rezultati neće biti očekivani. U ovom slučaju, jednostavno rečeno, ko ne voli djecu ne bi trebao ni da radi sa njima, bez obzira na novac.
Druga osobina koja je jako bitna je emocionalna inteligencija. Emocionalna inteligencija (eng. emotional intelligence; EI or EQ) predstavlja sklop više sposobnosti – sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i kontrole vlastitih, ali i tuđih emocija. U praktičnom smislu to znači biti svjestan svojih emocija i načina na koje one utiču na naše ponašanje, naročito u interakciji s drugim ljudima. Naravno da i djeca imaju emocije, ali njihove emocije su nestalnije od (većine) odraslih. Djeca nemaju razvijenu emocionalnu inteligenciju i zato je bitno da osoba koja će čuvati dijete bude u stanju da prepozna emocionalna stanja djeteta, adekvatno reaguje na njih i pri tome održava svoje emocionalno stanje stabilnim. Prostije rečeno, osobe koje brzo „gube živce“, koje su „hladne“ (neosjetljive na tuđe emocije) ili, s druge strane „preosjetljive“ (ne kontrolišu dobro svoje emocije) ne bi trebalo da rade kao bejbisiterke. Na zapadu postoje servisi koji imaju provjerene kandidate za ovaj posao. Kod nas ova djelatnost nije zakonski uređena i zato se s pravom možemo upitati kako onda utvrditi nečiji nivo emocionalne inteligencije. Jedan od načina je razgovor (kao što smo već napomenuli) ili putem testova koji mjere emocionalnu inteligenciju, a koje je moguće pronaći onlajn. Ti testovi možda nisu pretjerano pouzdani ali svakako da nam mogu poslužiti kao vodilja.
U dosadašnjem tekstu spominjali smo termin čuvanje djeteta kao glavnu djelatnost bejbisitera. Zavisno od uzrasta djeteta zavisi i stepen samostalnosti djeteta, ali bez obzira na to dijete, samo po sebi, nije dovoljno samostalno da bi se samo znalo čuvati. U tom slučaju ne bi trebali bejbisitera zar ne? Međutim, pored čuvanja, osoba koja će boraviti sa vašim djetetom (u ovom slučaju bejbisiterka) radiće i na disciplini, uspostavljanju vaspitnih granica, odgovaraće na beskrajna dječija pitanja o svemu i svačemu, učiće ga novim stvarima, vještinama i stavovima. Drugim riječima, vaspitno-obrazovno će uticati na vaše dijete. Kao što smo već rekli, kod nas ne postoji profesija bejbister i teško da ćete naći nekoga ko je struke koja se bavi vaspitno-obrazovnim radom (npr. vaspitač, pedagog, učitelj i sl.), jer većina tako obrazovanog kadra radi u svojoj struci. Međutim, ono što je još bitnije je da osobu koju uzimate za bejbisitera bude sličnih svjetonazora i stavova kao što vi imate. Npr. ako ste religiozni i/ili tradicionalni naravno da ćete birati osobu takvih svjetonazora i stavova. U suprotnom, ta osoba, koja će boraviti sa vašim djetetom skoro (ili čak i više) nego vi uticaće na vaše dijete onako kako, vjerovatno, ne bi željeli.
Ukoliko ste već prošli sve prethodno i izabrali ste osobu koja će biti bejbisiter vašeg djeteta (ili djece), kako da prepoznate da je ta osoba pravi izbor. Prije svega, potreban je period adaptacije djeteta na novu osobu u njegovom životu. Period adaptacije zavisi od uzrasta i senzibiliteta djeteta, ali ne bi trebao biti duži od mjesec dana. Takođe, ne bi bilo loše (i ukoliko imate mogućnosti) da prvu sedmicu (ili čak dvije) ne ostavljate dijete puno radno vrijeme sa bejbisiterom, već skraćeno (od dva do četiri sata). Ova postepena tranzicija će učiniti period adaptacije daleko lakšim djetetu, pogotovo ako dijete vodite kući kod bejbisitera, jer dijete ne samo da mijenja osobe koje se o njemu brinu, nego i prostor. Dijete koje je se osjeća sigurno je srećno, zadovoljno, opušteno, razigrano i radoznalo. Dijete kada prihvati neku osobu ne pokazuje strah i neodlučnost pred tom osobom. Ovo su prvi simptomi da ste izabrali odgovarajuću osobu. Takođe, kad je u pitanju dijete koje se verbalno izražava, ono će vam ispričati većinu dogodovština tog dana. Ono što treba naglasiti ovdje je ipak da i djeca znaju koristiti laži (što takođe zavisi od uzrasta) i da im ne treba slijepo vjerovati, već provjeriti njihove tvrdnje. Ukoliko se neke njihove negativne tvrdnje u vezi sa bejbisiterom poklope sa promjenama ponašanja (u negativnom smislu) tada možemo početi ozbiljno sumnjati da nešto nije u redu i da možda ta osoba nije prava za vaše dijete.