Budući da djeca imaju jako mali vokabular oni kroz svoja ponašanja komuniciraju sa okolinom. Nikada nijedno ponašanje djeteta nije „bez veze“ niti „glupo“. Zadatak je roditelja promisliti koju poruku mi dijete šalje sa određenim svojim konkretnim ponašanjem i što mogu ja kao roditelj sa svoje strane učiniti da pomognem svom djetetu. 

U slučajevima kada dijete počinje da „udara glavom o zid“, „vrišti“, „baca se po podu“ jako je važno kako roditelj razumije to ponašanje: da li kao nešto s čim dijete iskazuje svoje osobno nezadovoljstvo nekom situacijom ili kao nešto s čim dijete ide s namjerom da isprovocira roditelja. Nažalost, u svojoj kliničkoj praksi jako često se susrećem sa roditeljima koji vjeruju upravo u ovo drugo.

Sa vjerovanjem da me dijete želi namjerno isprovocirati roditelj dodatno podiže svoju unutarnju frustraciju i tada se događa najgora moguća opcija:da imamo sa obje nezrelu reakciju i frustraciju.

Roditelj treba prvenstveno biti model ponašanja svome djetetu tako i u slučajevima ovih prethodno navedenih obrazaca ponašanja djeteta nužno je da ostane smiren, razumijevajući kako je dijete zbog nečega ljuto i tužno, nudeći mu mogućnost kad se smiri da možemo o tome lijepo porazgovarati. Razgovor u tom trenutku djetetovog bijesa ne uspijeva dovesti do rješenja jer vas tada dijete od svoje unutarnje napetosti ne može niti saslušati. Za roditelje je najbolje da u tim trenucima kažu smirenim tonom djetetu da dok se tako ponaša ne mogu razgovarati i da ne razumiju što želi dok im lijepo ne kaže te isto smirenim tonom ponavljati kad god im se dijete u svome bijesu ponovno obrati. Dijete tada dobiva poruku kako sa takvim ponašanjem ne dolazi do svoga „cilja“ te s vremenom od istog tog ponašanja i odustaje. Nužna je dosljednost od strane roditelja koju će imati ako shvate da strpljivost i smirenost njih osobno je najbrži put do smirivanja i djeteta.